Pod kišom kuršuma
U ovom današnjem blogu donosim vam jednu kratku priču. Nadam se das uživate u objavljivanju mojih partizanskih priča. Mislim da se razumemo to nisu lično moje, to su priče koje su davno zapisane, a ja ih samo prepisujem da se nebi zaboravili naši srpski junaci. Uživajte u priči pod nazivom:
POD KIŠOM KURŠUMA
Četvrta ofanziva se primiče Bihaću. Grad se već poodavno evakuiše. U šumi i prema Bosanskom Petrovcu i Drvaru iznosi se rezerva hrane, razni materijal, naročito sanitetski. Postepeno odlaze i naše ustanove. Vrhovni štab već je prešao u zamak Ostrožac, a u Bihaću, kao i uvek kada se napušta neki grad, ostala je mala grupa rukovodilaca. U ovom slučaju to su bili drugovi Marko i Terzić- sa malom zaštitnicom, jednim pešadijskim vodom novoformirane Pionirske čete. Usled opasnosti od bombardovanja napustili smo zgradu u centru grada, gde je dotle bilo sedište Vrhovnog štaba i prešli u jednu malu, prizemnu zgradu na ivici grada, u ulici koja vodi ka železničkoj stanici. Ipak smo i tu pretrpeli žestoko bombardovanje. Najpre su 10-15 nemačkih aviona bombardovali cntralne delove grada, očevidno sa ciljem da napadnu Vrhovni štab, a onda se jedan od njih odvojio i uputio pravo na nas. On je leteo nisko, tačno iznad leve strane ulice, gde je bila i naša kuća i spuštao po jednu bombu bukvalno na svaku kuću u nizu. Jedna bomba je udarila i u kuću gde smo bili mi, i u bašti pred kućom. Kuća je bila prilično demolirana, ali ranjen je samo jedan borac Pratećeg bataljona u stopalo. Preciznost bombardovanja navodila je na misao da su u Bihaću proustaški elementi, videći da mi napuštamo Bihać, obavestili Nemce ko i gde se još nalazi u gradu.
(Glumac koji bi mogao tumačiti glavnog lika-Viktor Savić)
*INŽENJERCI PRED OZBILJNIM ZADATKOM*
Napustili smo kuću pod vatrom mitraljeza iz aviona koji se još više puta vratio kad je izbacio sve bombe. Marko i Terzić otišli su s pratnjom na ivicu grada u pravcu Ripačkog klanca, a ja s inžinjercima na betonski most preko Une. Imali smo zadatak da ga obavezno srušimo. Most je bio težak. Iako nešto načet miniranjem i od strane bivše jugoslovenske vojske u toku aprilskog rata 1941. godine, on je još uvek predstavljao ozbiljan zadatak za nas. Stvar je bila u tome što se ovaj most mogao rušiti ili upotrebom ogromne količine eksploziva teškim spoljnim minama, ili bušenjem velikog broja minskih rupa u nosačima mosta. Mi nismo imali ni mnogo eksploziva, niti alata za bušenje mina, ni dovoljno vremena i pred mene se postavio zadatak da smislim nešto, da pronađem metod koji bi doveo do željenog rezutata, pomoću naših stvarno raspoloživih sredstava. S druge strane, Nemci su odlično znali da je to jedini most preko Une na ovom pravcu. Iako Una ne predstavlja neku značajniju prepreku za modernu vojsku, bar na ovom delu svoga toka, ipak su Nemci, po svemu sudeći, želeli da sačuvaju most pošto-poto. Ili su se i oni bojali da izgube vreme oko izgradnje privremenog mosta ili nisu možda imali potrebnu opremu kod jedinica koje su nastupale, tek tog jutra iznad mosta bukvalno je visio jedan avion, i stalnim mitraljiranjem ozbiljno ometao rad na njemu. To su bile ozbiljne teškoće koje je naša mlada inžinjerijska četa morala da savlada u što kraćem vremenu.
Коментари
Постави коментар